Nakon smrti proroka Muhameda, islam se brzo širio na razne teritorije – Persiju, Šam (Siriju), Jemen, Egipat… S raznih strana sveta dolazili su ljudi u borbu i molitvu. Tokom vremena, pojavila se ozbiljna poteškoća: vernici iz različitih regija su učili i recitovali Kur’an na različite načine.
Naime, u to vreme nije bilo jedinstvenog pisanog Kur’ana. Ljudi su ga učili napamet, zapisivali na raznim materijalima (kamen, kosti, koža), a razlike u dijalektima su dodatno pravile problem. Neki su koristili različite izraze, sinonime, pa su čak i ceo redosled ajeta čitali drugačije.
Halifa Osman b. Affan i kriza jedinstva:
Jedan od političkih i vojnih vođa tog vremena, Hudajfa ibn el-Jeman, primetio je da među muslimanima vlada ozbiljna pometnja oko Kur’ana. Tokom pohoda u Jermeniji i Azerbejdžanu, video je kako se muslimani međusobno svađaju oko toga ko ispravno uči Kur’an. Neki su govorili: “Moje učenje je ispravno, tvoje nije”, drugi su tvrdili suprotno.
U strahu da se ne desi ono što se dogodilo hrišćanima i Jevrejima – da svako napravi svoju verziju svete knjige – Hudajfa je došao kod halife Osmana i rekao mu:
“O emire pravovernih, spasi ovaj ummet pre nego što i oni upadnu u razilaženje oko Knjige, kao što su to učinili Jevreji i hrišćani.”
(Sahih al-Bukhari, br. 4987)
@otac_milance Kuran nije božija reč, već ljudski proizvod – i za to postoje jasni istorijski dokazi. Nakon Muhamedove smrti, stihove Kurana su različiti ljudi recitovali na različite načine. Da bi zaustavili haos, politički lideri tog vremena dogovorili su se da prikupe sve postojeće verzije, sastave jednu koja im odgovara, i naredili su da se sve ostale – spale. Kuran je time doživeo ozbiljno kasapljenje: ljudi su ga prepravljali, brisali i dopisivali delove u skladu sa svojim političkim interesima, a sve što im nije odgovaralo – uništili su. Postavlja se logično pitanje: kako nešto što je zaista božanska reč može biti menjano i odbacivano od strane običnih ljudi? Ako su mogli da biraju šta ostaje, a šta se izbacuje, onda je jasno da nije reč o božanskoj objavi, nego o ljudskoj konstrukciji. Iskreno, verujem da Kuran nema ni jedno jedino slovo koje potiče od Boga. #kuran #božijareč #kurannijebožijareč #islam #muhamed #alah #istorijskidokazi #kuranjelaž ♬ original sound – Pravoslavni Štit
Osman naredio da se napravi jedan Kuran:
Halifa Osman je tada pozvao Zejda ibn Sabita, koji je bio pisar i sakupljač Kur’ana još za vreme Muhameda. Uz pomoć još trojice ljudi iz plemena Kurejš, naredio je da naprave jedan jedinstveni mushaf (primerak Kur’ana) – i da se sve ostalo uništi.
U hadisu se navodi:
“Osman posla poruku Hafsi: ‘Pošalji nam tablice sa Kur’anom da ih prepišemo u mushafe, pa ćemo ti ih vratiti.’ Hafsa im ih posla, pa Osman naredi Zejdu ibn Sabitu, Abdullahu ibn Zubejru, Saidu ibn el-Asu i Abdurrahmanu ibn Harisu da prepišu Kur’an. Osman reče Kurejšijama: ‘Kada se vi i Zejd ibn Sabit raziđete u vezi sa nečim iz Kur’ana, napišite ga na jeziku Kurejša, jer je Kur’an objavljen na njihovom jeziku.’”
(Sahih al-Bukhari, br. 4987)
Spaljivanje svih ostalih verzija:
Kada su završili sa pisanjem tog „zvaničnog“ mushafa, Osman je naredio da se svi drugi primerci i zapisi Kur’ana spale:
“Osman posla taj mushaf u svaki kraj, a sve ostale spise i fragmente Kur’ana je spalio.”
Time je nastao takozvani “Osmanov mushaf”, koji je proglašen jedinom ispravnom verzijom Kur’ana. Sve drugo je uništeno vatrom, da se ne bi mogla širiti različita učenja.
Ova istorijska epizoda jasno pokazuje da Kur’an nije bio odmah nakon Muhamedove smrti jedinstven, već da su postojale različite verzije, dijalekti i recitacije. Potreba da se spali sve ostalo i da ostane samo jedan mushaf govori da ni “savršeno čuvanje Kur’ana” nije bilo tako savršeno – već je zahtevalo ljudsku intervenciju, kompilaciju i – na kraju – spaljivanje.
Zato, kad neko kaže da je Kur’an “isti od dana kada je objavljen”, setite se halife Osmana i njegovog naređenja – da sve ostale verzije budu uništene, kako ne bi bilo zbrke. A šta bi bilo da ih nisu spalili?
GIPHY App Key not set. Please check settings